Argentina (Republika Argentina/República Argentina), država, po veličini površine i po broju stanovnika druga u Južnoj Americi. Na istoku je omeđena Atlantskim oceanom, na zapadu je rastavljena bȉlom Anda od Čilea (duljina granice 5308 km), a na sjeveru i sjeveroistoku rijekama Pilcomayo, Paraguay, Paraná i Uruguay od Bolivije (832 km), Paragvaja (1880 km), Urugvaja (580 km) i Brazila (1261 km); obuhvaća 2 780 092 km².
Prirodna obilježja
Ande (Aconcagua, 6962 m) s mnogobrojnim ograncima obuhvaćaju gotovo 1/3 Argentine i spuštaju se prema istoku u prostranu nizinu Gran Chaca, Pampa i prema Patagonskoj ploči. Ogranci Brazilskog visočja zalaze u argentinsko međurječje (Entre Ríos) između Parane i Uruguaya. Stepu na podnožju Anda prekidaju usamljena gorja, od kojih je najpoznatije Sierra de Córdoba. Na južnom rubu Pampa leže niska gorja Sierra del Tandil i Sierra de la Ventana. Istočni dio Ognjene Zemlje (pripada Argentini) nalik je na Patagoniju.
Cijela se Argentina nalazi u južnom umjerenom pojasu, osim nekih dijelova na sjeveru, koji leže u tropskom i suptropskom pojasu. Srednje područje Anda ima umjerenu kontinentalnu klimu sa 600 do 800 mm oborina, a južni dio Anda 400 do 600 mm. U pampama se izmjenjuje vrući i vlažni sjeverni vjetar s hladnim južnim i jugozapadnim vjetrom (pamperos). Gran Chaco ima suptropsku klimu s maksimalnom temperaturom od 43 °C u prosincu i siječnju. U Patagoniji je opora klima s amplitudom od 14 °C do 16 °C, koja se povećava prema unutrašnjosti. Oborine iznose od 150 do 300 mm.
U sjeveroistočnoj Argentini teku rijeke prema sustavu La Plate (Paraná, Paraguay i Uruguay), a u ostalim dijelovima od Anda prema Atlantskom oceanu, ali mnoge od njih svršavaju u močvarama. Južnim dijelom Argentine teku rijeke Colorado, Río Negro, Chubut i Chico. Najveća su jezera u podnožju Anda (Argentino, Viedma, Nahuel Huapi). Oko 600 malih, pretežno bočatnih jezera nalazi se u pokrajini Buenos Aires. Atlantska je obala slabo razvedena, osim estuarija La Plate i nekoliko zaljeva u Patagoniji.
Tropske i suptropske šume (uglavnom različite palme) pokrivaju sjeverni dio Argentine. U visokom suhom području sjeverozapadne Argentine pretežu kaktusi i trnovito grmlje, a u prostranoj nizini travnjaci. Veći je dio Patagonije neplodan i bez drveća, pogodan za ekstenzivno ovčarstvo. Na Ognjenoj Zemlji prevladava antarktička vegetacija s dobrim pašnjacima i šumama. Za industriju je najvažnije drvo kebračo (quebracho), koje uspijeva na Gran Chacu, a iskorištava se za dobivanje tanina i za željezničke pragove. Paragvajski čaj (Ilex paraguayensis ili Yerba maté) raste kao divlji grm, većinom uz rijeku Paraná.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2010. Argentina ima 40 117 096 st. ili 14,4 st./km². Oko 1/3 cjelokupnog stanovništva živi u Buenos Airesu i njegovoj okolici. Stanovništvo je najvećim dijelom europskoga podrijetla (86,4%), pretežno iz Španjolske i u manjoj mjeri iz Italije. Autohtono indijansko stanovništvo stalno se smanjuje (sada iznosi 3,4%); ono se zadržalo ponajviše u zabačenim krajevima Patagonije, na Ognjenoj Zemlji, u Gran Chacu i Andama. Crnci, kojih ima razmjerno malo, stvorili su s bijelcima miješano potomstvo, mulate, a s Indijancima zembo; oni zajedno tvore 6,5% st. Arapa ima 3,3% i ostalih 0,4%. U pampama prevladava doseljeno stanovništvo, a u unutrašnjosti Argentine jak je kreolski element, koji potječe još od prvih španjolskih osvajača iz XVI. st. Argentinci su uglavnom katolici (87,8%), zatim protestanti (7,5%), muslimani (1,5%), Židovi (0,7%) i dr. (2,5%). Godišnji porast stanovništva (1,0%, 2006–11) odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (11,2‰ ili 1,12%, 2008). Natalitet iznosi 18,8‰ (2008), mortalitet 7,6‰ (2008), a smrtnost dojenčadi 12,5‰ (2008). Dobna struktura stanovništva pokazuje razmjerno velik udjel mladog i velik udjel starog stanovništva; u dobi je do 14 godina 25,5% st., od 15 do 64 godine 64,3% st., a u dobi od 65 i više godina 10,2% st. (2010). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 72,4 godine, a za žene 80,1 godina. U primarnim djelatnostima (poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) zaposleno je 6,0% aktivnog stanovništva, u sekundarnim djelatnostima (industrija, građevinarstvo, rudarstvo) 12,6%, a u uslužnim djelatnostima 81,4% (2001). Sveučilišta imaju gradovi Córdoba (osnovano 1613), Buenos Aires (1821), La Plata (1905), San Miguel de Tucumán (1914), Santa Fe (1919), Mendoza (1939), Morón (1960), Corrientes (1956), Rosario (1968); službeni je jezik španjolski. Glavni je grad Buenos Aires (2 890 151 st.; Veliki Buenos Aires 13 588 171 st., 2010); ostali veći gradovi (2010): Córdoba (1 329 604 st.), Rosario (1 193 605 st.), Mendoza (115 041 st., šire gradsko područje 937 154 st.), La Plata (654 324 st.), Quilmes (582 943 st.), San Miguel de Tucumán (548 866 st.), Mar del Plata (593 337 st.), Salta (536 113 st.), Santa Fe (391 164 st.), Corrientes (358 223 st.), Posadas (324 756 st.), Berazategui (324 244 st.), Morón (321 109 st.), Bahía Blanca (301 572 st.) i dr.; u gradovima živi 92,2% st. (2009).
Gospodarstvo
Od sredine 1970-ih izbijaju povremene gospodarske krize, izrazitije na prijelazu u XXI. stoljeće. Tako je BDP u vrijednosti od 298,9 milijarda USD 1998. postupno pao na 97,7 milijarda USD 2002. kada je zabilježena i visoka stopa nezaposlenosti od 19,6%. Potom je slijedio gospodarski oporavak, a ubrzo ponovno veliki pad BDP-a, sa 643,6 milijarda USD (2017) na 385,5 milijarda USD (2020). Prosječna godišnja stopa inflacije porasla je s 25,7% (2017) na 72,4% (2020), te na približno 122% (procjena za 2023). Stopa nezaposlenosti smanjena je s 11,5% (2020) na 6,5% (2022), a za 2023. procjenjuje se na 7,4%. Udjel je siromašnoga stanovništva oko 39% (2022). Unatoč povremenim krizama Argentina je svjetski važan proizvođač hrane (soja, kukuruz, pšenica, govedina i dr.) te je među razvijenijim gospodarstvima u Latinskoj Americi. Posjeduje znatna prirodna bogatstva (plodno zemljište, hidroenergetske potencijale, ležišta željezne rude, nafte i prirodnoga plina, zlata, srebra, minerala uranija, olova, cinka, ruda mangana, i dr.). U sastavu BDP-a 2019 (449,6 milijarda USD) najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 72%), zatim industrije (22%) i poljoprivrede (6%). Godine 2022. ostvaren je BDP u vrijednosti od 632,7 milijarda USD (13 686 USD po stanovniku). U poljoprivrednoj su ponudi osim soje i žitarica, šećerna trska, suncokret, grožđe, agrumi, duhan, pamuk, čaj (mate), jabuke, kruške, razno povrće, i dr. U stočarstvu prevladava uzgoj goveda i ovaca. Razvijene su prehrambena i petrokemijska industrija, rudarstvo, proizvodnja metala, vozila, tekstila i dr. Vrijednost izvoza 2022. je 88,4 milijarde USD, a uvoza 81,5 milijardi USD. Najveći dio izvoza čine proizvodi od soje, kukuruz, vozila, pšenica, goveđe meso i zlato; izvozi također vino, mliječne proizvode, sirovu naftu, razne metalne i drvne proizvode, električnu energiju, i dr. Uvozi vozila, strojeve i opremu, naftne derivate, lijekove, računala, telekomunikacijske uređaje i opremu, električne uređaje, robu široke potrošnje, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Brazil (14%), Kina (9%), SAD (7%), Čile (6%), Indija (5%), Nizozemska (4%), Vijetnam (4%) i Peru (3%). Najviše uvozi iz Kine (21%), Brazila (20%), SAD-a (13%) i Njemačke (3%). Veličina javnoga duga u odnosu na BDP 2022. iznosila je 84,6% (2023. procjenjuje se na 89,5%).
Promet
Željeznička mreža duga je 31 409 km (2007), a cestovna 231 374 km (asfaltirano 30%, 2007). Međunarodne su zračne luke u Buenos Airesu (Ezeiza), Córdobi, Corrientesu, Mar del Plati, Mendozi, Rosariju, Salti, Comodoru Rivadaviji, Jujuyu. Glavna je luka Buenos Aires; ostale luke: Bahía Blanca, Rosario, Santa Fe, San Nicolás, La Plata, Quequén i dr.
Novac
Novčana je jedinica argentinski peso ($; ARS); 1 peso = 100 centava.
Povijest
Početkom XVI. st. na prostoru današnje Argentine živjelo je oko 300 000 Indijanaca. Većinu od 20 glavnih domorodačkih skupina činila su nomadska plemena lovaca, skupljača plodova i ribolovaca. U velikim dijelovima pokrajine Buenos Airesa, uz obalu Atlantika i drugdje, pronađeni su brojni arheološki nalazi predmeta od gline i kamena. Ostatci noževa od tankih kamenih pločica, vršci strjelica, strugalice i sl. pronađeni su uglavnom na uzvisinama u blizini vodotokova. Nalazi glinenih predmeta vrlo su brojni u unutrašnjosti, ali su razmjerno skromne kvalitete. Glinene posude bojene su solidnim biljnim bojama, napose crvenom.
Utjecaji razvijenije andske civilizacije Inka dopirali su tek do plemena Diaguita na krajnjem sjeverozapadu zemlje. Oni su, uz Guarane na sjeveroistoku i Araukance u pampama, razvili napredno poljodjelstvo, lončarstvo, trgovinu, a izrađivali su i savršenije oružje. Sjekire pronađene u okolici Mendoze, Córdobe i San Luisa razlikuju se od sličnih europskih po žljebiću za koji se privezivao drveni držak. Pronađeni su i trokutni vršci strijela, kameni idoli u obliku fantastičnih životinja, mlinsko kamenje, ali i brojni metalni predmeti, kao fibule, zvona, čekići od lijevana bakra. Međusobni su sukobi argentinskih Indijanaca bili česti, a hrabrost iskazana u ratu bila je među najcjenjenijim vrlinama. Iako nema pouzdanih dokaza da je Amerigo Vespucci 1501–02. otkrio ušće Río de la Plate, njegova su izvješća potaknula nove ekspedicije. Juan Díaz de Solis uplovio je 1516. u korito La Plate, nazvavši rijeku Mar Dulce. Četiri godine potom Portugalac Ferdinand Magellan prezimljuje u južnom dijelu Patagonije, otkrivši većinu današnjih obala Argentine. Sebastian Cabot tek 1526. u slijevu La Plate (nedaleko današnjeg Rosarija) osniva utvrdu Sancti Spiritus. Cabot je španjolski dvor izvijestio o velikom bogatstvu novootkrivenih krajeva. Čitavo to područje nazvano je Argentina, a njegov glavni vodotok Río de la Plata. Najveću španjolsku ekspediciju u Novi svijet opremio je i vodio 1535. Pedro de Mendoza, koji je 1536. osnovao grad Nuestra Señora Santa Maria del Buen Aire ili Buenos Aires, ali je kolonija napuštena već 1541. Glavno španjolsko naselje u tome dijelu južne Amerike postaje Asunción, danas glavni grad Paragvaja. Nepostojanje nalazišta plemenitih metala, malobrojna i ratoborna indijanska plemena, te ograničenje pomorske trgovine španjolskih američkih kolonija na samo četiri luke, nisu pogodovali razvoju Argentine, dijela potkraljevstva Peru.
Prvo stalno argentinsko naselje Santiago del Estero osnovali su 1553. Španjolci pridošli iz Čilea. Nekoliko doseljenika iz Asuncióna predvođenih Juanom de Garayem obnavlja 1580. Buenos Aires, koji se otada razvija u važnu luku i trgovačko središte. Potražnja za hranom stanovnika rudničkih krajeva današnjeg Perua i Bolivije pogoduje brzom razvoju naselja u sjeverozapadnom dijelu Argentine. U XVI. i XVII. st. glavnu ulogu u gospodarskom, političkom i duhovnom životu imao je Tucumán, kojeg postupno potiskuje Córdoba. Osnivanjem sveučilišta 1613. Córdoba postaje jednim od duhovnih središta čitave španjolske Amerike.
Reforme Karla III. (1759–88), kojima je namjera bila učvrstiti kraljevsku vlast, pogoršale su položaj kreola, potomaka španjolskih doseljenika. Novopostavljeni upravitelji, lokalni guverneri, odgovorni izravno kralju, uglavnom su bili rođeni Španjolci. Kraljevska Odluka o slobodnoj trgovini iz 1778. omogućila je lučkim gradovima izravnu prekoatlantsku trgovinu sa Španjolskom. Osnivanje potkraljevstva La Plata 1776. sa sjedištem u Buenos Airesu čini grad političkim središtem današnje Argentine, Urugvaja, Paragvaja i južne Bolivije. Iscrpljivanje rudnika srebra u Andama bilo je uzrokom napetosti između veleposjednika iz unutrašnjosti i stanovnika Buenos Airesa. Uzgoj stoke na velikim posjedima i izvoz sirova mesa postali su temelj argentinskoga gospodarstva.
Napoleonovo osvajanje Španjolske 1808. u Buenos Airesu je shvaćeno kao međuvlađe, za kojega kolonije imaju pravo same organizirati vlast. Prošireno gradsko vijeće s kreolskom većinom uspostavilo je 25. V. 1810. autonomnu vladu koja je trebala vladati do ponovnog ustoličenja Ferdinanda VII. Nakon povratka na vlast, kralj odbija kreolske zahtjeve za autonomijom, rezultat čega je proglašenje pune neovisnosti Ujedinjenih Pokrajina La Plate u San Miguel de Tucumánu 9. VII. 1816. Otpor rojalista u sjevernim područjima skršio je osloboditelj Argentine i Čilea José de San Martín.
Nakon oslobođenja nastaju nesuglasice između unitarista, uglavnom stanovnika pokrajine i grada Buenos Airesa, i federalista, veleposjednika iz unutrašnjosti. Obje su se strane zalagale za nacionalizaciju glavnoga grada. Treća su skupina bili federalisti iz pokrajine Buenos Airesa, koji su težili očuvanju postojećeg stanja. Reformisti iz Stranke reda (Partido del Orden) pobijedili su na izborima, ali se stabilna vlast nije uspostavila sve do 1826. kada je Ustavotvorna skupština ustanovila dužnost predsjednika. U Argentini, međutim, nastaje spor između federalista, zastupnika interesa veleposjednika, koji traže autonomiju za pokrajine, i unitarista, predstavnika trgovačke buržoazije Buenos Airesa, koji traže centralističko uređenje. Za vladavine unitarista (1826–29) dolazi do rata protiv Brazila, koji je htio pripojiti urugvajsko područje (Banda oriental), ali je mirom 1828. morao priznati nezavisnost Urugvaja. Godine 1829. federalisti su zbacili unitarističku vladu. Njihov vođa Juan Manuel de Rosas slomio je moć pokrajinskih guvernera, ujedinio zemlju i nametnuo se 1835. Uspio je održati sve dijelove zemlje na okupu, što je njegov najveći uspjeh. Uz brazilsku i urugvajsku podršku general Justo José de Urquiza pokrenuo je revoluciju i u bitki kod Monte Caserosa 3. II. 1852. porazio Manuela de Rosasa, koji je napustio Argentinu. Urquiza je sazvao ustavotvornu skupštinu u Santa Feu, koja je 25. V. 1853. donijela ustav. Buenos Aires odbio je pristupiti novoj uniji, pa je Paraná postala glavni grad, a Urquiza, izabran za predsjednika 1854., nastojao je pretvoriti Rosario u glavnu argentinsku luku. Buenos Aires bio je prisiljen pridružiti se 1859. konfederaciji trinaest pokrajina. Nakon što je novi predsjednik Santiago Derqui preuzeo vlast, izbio je građanski rat. General Bartolomé Mitre bio je predsjednik 1862–68., a Urquizi je ostavljena vlast u pokrajinama Entre Ríos i Corrientes. Konfederacija je postala republika, a Buenos Aires njezinim glavnim gradom. Razdoblje uravnotežena razvoja narušio je petogodišnji sukob Tročlanog saveza Urugvaja, Brazila i Argentine s Paragvajem (1865–70). Paragvajski odredi Francisca Solana Lópeza zauzeli su argentinsku pokrajinu Corrientes, pa Mitreova vlada pristupa antiparagvajskoj koaliciji. Taj je rat bio posljednji argentinski južnoamerički sukob. On je označio i kraj presezanjima Buenos Airesa na prostor dviju tampon-država uz granicu s Brazilom. Savezna je vojska dobila na ugledu i utjecaju, pretvorila se u jedan od oslonaca vlasti.
Brzomu gospodarskom usponu Argentine pogodovao je izum bodljikave žice, uvođenje naprednijih pasmina goveda i ovaca i boljih sorti krmiva i žitarica, otkriće prijevoza zamrznuta mesa. Zemlja se prometno povezuje, natalitet stalno raste, a sve je više useljenika iz Europe, napose iz Italije i Španjolske. Priljev stranih kredita i potpora vojnih krugova pomogli su predsjedniku Domingu Faustinu Sarmientu (1868–74) da pobijedi na izborima i uguši ustanak u pokrajini Entre Ríos. Veliki prihodi središnje vlade omogućili su razvoj najboljega obrazovnog sustava u Latinskoj Americi. Godine 1869. pokrenut je dnevnik La Prensa, a 1870. La Nación. Za predsjednikovanja Nicolása Avellanede (1874–80) osvojeni su južni dijelovi Patagonije, a tamošnji Indijanci desetkovani. Zahvaljujući vojnoj i političkoj slavi stečenoj »osvajanjem pustinje«, general Julio Argentino Roca postaje novim predsjednikom Argentine (1880–86). On je ugušio ponovni ustanak u Buenos Airesu, koji je konačno izdvojen iz istoimene pokrajine i, kao glavni grad, pretvoren u posebnu federalnu jedinicu. Političari iz razdoblja 1880–1916. zastupaju interese veleposjednika i veletrgovaca liberalnoga i antiklerikalnoga svjetonazora. Za kratkotrajne revolucije 1890. Miguel Juárez Celman odstupa, a njegov nasljednik Carlos Pellegrini uspijeva u financijskom oporavku države. Politički nezadovoljnici, mahom srednji i radnički slojevi, te španjolski i talijanski doseljenici, okupljaju se u Socijalističkoj stranci Juana B. Justoa i Radikalnoj stranci (Unión Cívica Radical) Leandra Alema i Hipólita Yrigoyena. Drugi Rocin mandat poklopio se s novim gospodarskim usponom, a 1902. riješen je i opasni granični nesporazum s Čileom. Nastojanjima reformski raspoloženog konzervativca Roquea Sáenza Peñe (1910–14) parlament je 1912. izglasao zakon o obvezatnom i tajnom glasovanju za sve muškarce. Pobjeda radikala Hipólita Yrigoyena na izborima 1916. označila je ulazak nižih slojeva u politički život. Argentina je proglasila neutralnost u I. svjetskom ratu, a potom se sa zakašnjenjem i nakratko (do 1921) priključila Ligi naroda. Njezina je diplomatska uloga u Latinskoj Americi bila vodeća, pa je tako ministar vanjskih poslova Carlos Saavedra Lamas 1936. dobio Nobelovu nagradu za mir zbog posredovanja u sukobu između Paragvaja i Bolivije. Radikalski režim Hipólita Yrigoyena i Marcela T. de Alveara, koji su naizmjence vladali do 1930., nije bitno popravio socijalne prilike u Argentini.
Yrigoyenova nesposobnost da ublaži posljedice svjetske gospodarske krize 1930. povod je vojnom udaru profašističkoga generala Joséa F. Uriburua. Na izborima 1932. pobijedio je general Agustín P. Justo, kojega su podržali konzervativni krugovi. Gospodarske su se prilike pokušale popraviti radikalnim financijskim i socijalnim zahvatima, te uvođenjem javnih radova. Novim vojnim udarom 4. VI. 1943. ustoličen je general Pedro P. Ramírez, koji je podupirao sile Osovine. Pod pritiskom SAD-a Argentina je 1945. ipak ušla u sukob na strani Saveznika, a generala Edelmira Farrella, koji je bio na čelu države od 1944., na izborima je u veljači 1946. naslijedio Juan Perón, jedna od najutjecajnijih osoba vojnoga režima. Za Perónove vladavine (1946–55) ustavnim su reformama (1949) bile ograničene demokratske slobode, a politički monopol stekla je njegova Nacionalno-revolucionarna stranka. Osnažen je državni utjecaj u privredi, koju je Perón pokušao zaštititi od američkoga kapitala, uvedeno socijalno zakonodavstvo, čime je osigurana potpora sindikata. Nakon vojnog udara potkraj 1955. Perón se sklonio izvan Argentine. Uslijedilo je razdoblje političke nestabilnosti s čestim državnim udarima (1962., 1966., 1971). Na predsjedničkim izborima 1972. pobijedio je peronistički kandidat Hector J. Cámpora, koji je Perónu omogućio ponovan dolazak na vlast (1973). Nakon Perónove smrti 1974. za predsjednika je izabrana njegova udovica Isabel Martínez de Perón, koja je vojnim udarom svrgnuta 1976. Vlast je bila preuzela tročlana hunta koju je predvodio general Jorge R. Videla. Poduzeo je likvidaciju oporbe i lijevih političkih organizacija tijekom koje je 6000 do 15 000 Argentinaca proglašeno »nestalima«. Nakon smjene u vojnom vrhu 1981., kratko je vladao general Roberto Viola, potom Leopoldo Galtieri, koji je otpočeo rat s Velikom Britanijom (1982) za Falklandske (Malvinske) otoke. Rat je trajao 74 dana i završio argentinskim porazom; poginulo je oko 650 Argentinaca i 250 Britanaca. Optuženi za ratni poraz i tešku gospodarsku krizu, generali su se postupno povlačili s vlasti, a na izborima 1983. pobijedio je Raúl Alfonsín, vođa Radikalne stranke. Posredovanjem Vatikana (1984) on je postigao sporazum s Čileom, čime je riješen dugotrajan spor oko podjele morskog prolaza Beagle (Čile je zadržao tri sporna otoka, a Argentina pravo na morski pojas). Na izborima 1989. vlast preuzimaju peronisti, a predsjednikom je postao Carlos Menem (pobjeđuju i na izborima 1994). Potkraj 1991. s Čileom je dogovorena međunarodna arbitraža za sporni pogranični teritorij (oko 530 km²), koji je 1994. dodijeljen Argentini. Ostalo je otvoreno pitanje Falklandskih otoka, za koje predsjednik Menem predlaže dvojni suverenitet. Argentina se 1994. protivi britanskoj odluci da isključivu ribolovnu zonu oko Falklanda proširi sa 150 na 200 morskih milja. U podmorju oko Falklandskih otoka potkraj 1993. otkrivena su velika naftna ležišta, a Argentina i Velika Britanija su 1996. dogovorile stvaranje zajedničke komisije za eksploataciju nafte u južnom Atlantiku. Argentina svojata i britanske južnoatlantske otoke (Južna Georgia i Južni Sandwich) na temelju zakonâ iz 1966. i 1991., a na Antarktici se njezini teritorijalni zahtjevi (od 1943) preklapaju s britanskima i čileanskima. Dugotrajna ekonomska kriza završila je potkraj 2001. financijskim slomom (vanjski dug od 155 milijardi USD), te masovnim prosvjedima i nemirima. Tijekom 2003–07. predsjednik je bio Néstor Kirchner (vođa Stranke pravde); uspostavlja društvenu stabilnost (umro je 2010). Njegova supruga Cristina Férnandez de Kirchner predsjednica je od 2007 (reizabrana je 2011). Od prosinca 2015. predsjednik je Mauricio Macri (vođa konzervativne stranke Republikanski prijedlog, 2007–15. gradonačelnik Buenos Airesa). Na izborima u listopadu 2019. za predsjednika je izabran Alberto Fernández, kandidat peronističke Stranke pravde (bio je bliski suradnik predsjednika N. Kirchnera; 2003–08. sudjeluje u vođenju vlade). Od prosinca 2023. predsjednik republike je Javier Milei, vođa stranke Sloboda napreduje (osnovana 2021); pobijedio je u drugome krugu predsjedničkih izbora, u studenome 2023., nakon predizborne kampanje u kojoj je populistički zagovarao radikalne gospodarske i političke reforme.
Politički sustav
Po ustavu od 22. VIII. 1994. Argentina je savezna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike istodobno je šef države i predsjednik vlade. Biraju ga, za mandat od 4 godine (i na najviše dva mandata) birači na izravnim izborima. Predsjednik ima široke ovlasti u vanjskoj i unutarnjoj politici, imenuje članove vlade, zapovjednik je oružanih snaga, imenuje suce Vrhovnog suda, što potvrđuje Senat dvotrećinskom većinom. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Nacionalni kongres (Congreso Nacional), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Cámara de Diputados) i Senata (Senado). Zastupnički dom ima 257 zastupnika koji se biraju na 4 godine na izravnim izborima, koji se provode svake druge godine kako bi se izabrala polovica zastupnika. Senat čine 72 senatora koje izravno biraju građani na način da se svake dvije godine bira trećina senatora za mandat od 6 godina. Biračko pravo je opće i jednako, stječu ga svi građani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Vrhovni sud (Corte Suprema) sa 7 sudaca. Administrativno je Argentina podijeljena na 23 provincije i jedan autonomni grad (Buenos Aires). Nacionalni praznik: Dan revolucije, 25. svibnja (1810).
Političke stranke
Stranka pravde (Partido Justicialista – akronim PJ), osnovana 1946., populistička je stranka. Osnovao ju je Juan Domingo Peron ujedinivši tri stranke koje su ga poduprle na izborima 1946. (prvotno se zvala Jedinstvena revolucionarna stranka, od 1947. Peronistička stranka, a sadašnje ime nosi od 1965). Kolokvijalni naziv peronisti odnosi se na nju, ali i druge stranke koje su nastale odvajanjem pojedinih frakcija. Bila je na vlasti od osnutka do 1955. i 1973–76., a zabranjena 1955–73. i 1976–83., ali je i tada zadržala velik utjecaj u narodu. Od 1989. vodeća je stranka po broju zastupnika u Kongresu. Iz njezinih redova bili su predsjednici Carlos Menem (1989–99), Eduardo Duhalde (2002–03), Néstor Kirchner (2003–07), Cristina Fernández de Kirchner (2007–15) i Alberto Fernández (2019–23). Pod vodstvom supružnika Kirchner, politički se usmjerava k lijevom centru, što izaziva nove stranačke podjele (izdvajaju se tzv. savezni peronisti). Koalicije kojima je Stranka pravde bila na čelu (Fronta za pobjedu, osnovana 2003., Fronta svih, osnovana 2019) imale su natpolovičnu zastupničku većinu 2003–09. i 2011–15. te relativnu zastupničku većinu 2009–11., 2015–17. i 2019–23., a na izborima 2023. Cristina Fernández de Kirchner predvodi novu koaliciju Savez za domovinu (osnovanu uoči izbora), koja osvaja relativnu zastupničku većinu. PJ je član Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. Radikalni građanski savez (Unión Cívica Radical – akronim UCR), osnovan 1891., stranka je lijevoga centra. Prvi put na vlasti od 1916. do puča 1930., pa ponovno 1958–62. i 1963–66. (s predsjednicima iz različitih stranačkih frakcija), 1983–89. kada je vođa UCR-a Raúl Alfonsín bio prvi demokratski izabran predsjednik države nakon pada vojne hunte te, na čelu koalicijske vlade (radikal Fernando de la Rúa bio je predsjednik Argentine), od 1999. do izbijanja gospodarske krize 2001. Od izbora 2015. u sastavu je koalicija Mijenjajmo i Zajedno za promjene te sudjeluje u vladi 2015–19. Član je Socijalističke internacionale. Republikanski prijedlog (Propuesta Republicana – akronim PRO), osnovan je 2005. kao stranački savez, a od 2010. stranka je konzervativne orijentacije (desni centar). Predvodi ga Mauricio Macri (predsjednik republike 2015–19. kada PRO predvodi vladu). Vodeća je stranka koalicija Mijenjajmo (od 2015), odnosno Zajedno za promjene (od 2019), koje su imale relativnu zastupničku većinu 2017–19., dok su na drugom mjestu po broju zastupnika nakon izbora 2015., 2019., 2021. i 2023 (iza peronističkih koalicija). Sloboda napreduje (La Libertad Avanza – akronim LLA), osnovana 2021., stranka je desnice. Nakon izbora 2023. treća je po broju zastupnika, a njezin osnivač i vođa Javier Milei izabran je za predsjednika republike.
Hrvatsko iseljeništvo
U Argentini živi oko dvije trećine Hrvata doseljenih u Južnu Ameriku. Razlog je tomu argentinska useljenička politika u sklopu koje su kolonizirana velika prostranstva plodne zemlje. Hrvati se masovnije useljuju u Argentinu od 1880-ih. Dio ih ostaje u Buenos Airesu, gdje rade u luci i u pomorstvu, a dio odlazi u unutrašnjost i bavi se poljoprivredom (najviše u pokrajini Santa Fe). U Buenos Airesu Hrvati su dugo bili koncentrirani u lučkim četvrtima Hoca i Dock Sud. Među rijetkim uspješnim pojedincima ističe se Nikola Mihanović, koji se smatra utemeljiteljem argentinske trgovačke mornarice i koji je na svojim brodovima zapošljavao mnoge Hrvate.
Iseljenici se u Argentini organiziraju dosta rano. Prvo društvo, Slavjansko društvo uzajamne pomoći, osnovao je u Buenos Airesu 1882. Zadranin Dinko pl. Grisogono Bortolazzi. Društvo je imalo čitaonicu Spavajući lav te glasilo Iskru slavjanske slobode. Pozitivnu ulogu u očuvanju i njegovanju nacionalne svijesti imalo je Društvo iseljenih Jugoslavena za materinsku riječ koje je zajedno s glasilom Materinska riječ djelovalo u Rosariju de Santa Feu 1908–10. Iz Argentine je 1913. došao poticaj za utemeljenje Hrvatskoga saveza, krovne organizacije Hrvata u Južnoj Americi, a pokretač je bio Ivan Radeljak, koji je izdavao list Zajednicu. Projekt nije uspio jer se Zajednica početkom I. svjetskog rata postavila oportunistički prema Austro-Ugarskoj, dok je veći dio organiziranih iseljenika, osobito uz tihooceansku obalu, pristupio jugoslavenskomu pokretu.
Nacionalno osvješćivanje između dvaju ratova, na koje je utjecalo i novo doseljivanje, prekinuto je za vrijeme II. svjetskog rata, osobito zbog politike NDH prema Dalmaciji, odakle je bila većina iseljenika. Dok se novo iseljeništvo pasivizira, staro se uključuje u Jugoslavensku narodnu obranu sa sjedištem u Čileu.
Nakon II. svjetskog rata u Argentinu se doselila znatna skupina Hrvata koja je emigrirala iz NDH. Oni su bili osnovica hrvatskoga državotvornog iseljeništva koje se vrlo brzo organiziralo i razvilo snažnu političku, društvenu i kulturnu djelatnost. U razgranatom izdavaštvu posebno mjesto pripada kulturno-književnomu časopisu Hrvatska revija, koju su u Buenos Airesu pokrenuli 1951. Antun Bonifačić i Vinko Nikolić. Nakon II. svjetskog rata veliku ulogu u životu Hrvata u Argentini ima Katolička crkva s hrvatskim svećenicima. Argentina je među prvim zemljama priznala Hrvatsku i s njom uspostavila diplomatske odnose.
Književnost
Argentinska književnost nije iz kolonijalnoga doba naslijedila razvijenu književnu tradiciju jer se španjolska kolonizacija argentinskog teritorija odvijala razmjerno kasno. Ta je okolnost bitno odredila argentinsku književnost XIX. i XX. st.: za razliku od književnosti drugih velikih američkih zemalja, ona svoju tradiciju vidi prije u cjelokupnoj europskoj nego u navlastito španjolskoj književnosti. U prvim godinama nezavisne Argentine književni se život uglavnom iscrpljuje u oglednoj i političkoj prozi te u neoklasičnoj poeziji domoljubnih tema. Tu praksu prekida formiranje kruga mladih romantika pod vodstvom E. Echeverríje, đaka i poklonika francuskoga romantizma. Važna je tematska cjelina njihovih tekstova specifičan odnos argentinske prirode i čovjeka. Echeverríjin je krug bio politički vrlo aktivan, te je u razdobljima djelovao u izbjeglištvu u Montevideu i u Santiagu de Chileu, ostavivši trag u tamošnjim književnostima. Sredinom stoljeća profilira se utjecajan političar, politički mislilac i pisac, D. F. Sarmiento, sljedbenik francuskoga radikalizma i poklonik sjevernoameričkoga gospodarskog i političkog modela. Ogled »Facundo« 1845. ostao je do danas referentni tekst argentinske i hispanoameričke političke proze. U drugoj polovici XIX. st. najzanimljivije je i najšire prihvaćeno tzv. gaučko pjesništvo, poezija o životu gauča. U taj se ciklus ubraja i najpoznatije djelo argentinske književnosti, »Martín Fierro« J. Hernándeza. Pred kraj stoljeća ista se problematika pojavila i u drugim žanrovima (primjerice, u vrlo popularnim dramskim djelima), a vrhunac je doživjela s romanom R. Güiraldesa »Don Segundo Sombra« (1926). U drugoj polovici XIX. st. popularnost je postigao i nacionalni povijesni roman; najpoznatiji je prvijenac te vrste, »Amalia« J. Mármola (1851); istodobno djeluje razmjerno velik broj pjesnika romantičkog izraza. Od 1888 (izdanja Daríove zbirke »Azul« u Buenos Airesu) pa do 1920-ih najinovativniji je u argentinskoj književnosti novi pjesnički smjer, modernizam. U XX. st. argentinska je književnost u samome vrhu književnosti španjolskoga jezičnog izraza, a po nekim piscima i u vrhu svjetske književnosti. U njoj se na specifičan način odražavaju svi stilski smjerovi svojstveni svjetskoj književnosti XX. stoljeća: avangarda, osobito u Borgesovu krugu nakon 1924 (časopisi Prisma, Proa i Martín Fierro), eksperimentalni roman (primjerice, »Adán Buenosayres« L. Marechala 1938), suvremena proza različitih tendencija. Argentinu, u prvom redu Buenos Aires, odlikuje snažna izdavačka djelatnost koja objavljuje i druge pisce španjolskoga jezičnog izraza, brojni književni časopisi, velik broj dramskih kazališta i sl. U XX. st. argentinska proza značajno premašuje nacionalnu poeziju u broju djela i interesu svjetske publike za njih. Najpoznatiji je pisac J. L. Borges (1899–1986); izgradio je osobit esejističko-pripovjedački književni izraz kojim se proslavio u svijetu te snažno utjecao na suvremenu hispanoameričku pripovjednu književnost (A. B. Casares i dr.). Najznačajniji romanopisci su J. Cortázar (1916–84), osobito romanom »Rayuela« (1963), E. Sábato (1911–2011), M. Puig (1932–90) i dr. Velik je i broj pisaca poznatih i utjecajnih u hispanskom svijetu: romanopisci R. Arlt (1900–42) i E. Mallea (1903–82); esejisti na tragu povijesno-znanstvenog pozitivizma E. Martínez Estrada (1895–1964) i J. Ingenieros (1877–1925).
Kazalište
U doba španjolske vladavine prikazivala su se od XVIII. st. u sveučilištima alegorijska i sakralna kazališna djela. Nakon stjecanja samostalnosti osnovano je 1817. u Buenos Airesu Društvo za promicanje kazališne umjetnosti; javljaju se prvi domaći autori i osnivaju kazališne družine. U prvim desetljećima XX. st. ističu se pisci Florencio Sánchez, Gregoris de Laferrère, Roberto Payró; pod europskim utjecajem prodiru realizam i naturalizam. Nakon I. svjetskog rata u Buenos Airesu se osnivaju Teatro Nacional de Comedia i Teatro Municipal, a nakon II. svjetskog rata i kazališta pučkoga i eksperimentalnoga značaja (La Máscara, El Nuevo Teatro); na svjetskom je glasu operna kuća Teatro Colón. Među dramskim piscima ističu se Augustín Cuzzani, Osvaldo Dragún i Griselda Gambaro, a 1970-ih djeluju autori kritičkog realizma s natruhama groteske. Teatro Abierto odgovor je na cenzuru nakon puča (1981), a ponovna uspostava demokracije omogućuje nastavak kazališnog života.
Likovne umjetnosti
Iz razdoblja do kolonizacije u XVI. st. značajne su izrađevine domorodačkoga indijanskoga stanovništva (keramika, košaraštvo, kamene tvrđave etničke skupine Diaguita). – U doba kolonizacije nastaju gradovi Buenos Aires (1536), Tucumán (1565), Córdoba (1573), Salta (1582), La Rioja (1591) i dr., koji se u XVII. i XVIII. st. razvijaju u gradove karakterističnoga ortogonalnog rastera sa središnjim trgom okruženim javnim zgradama i crkvom, građenima u stilu španjolskog i talijanskog baroka. U XIX. st. gradovi se naglo šire (osobito Buenos Aires, gdje je za korjenite urbanističke zahvate zaslužan Juan Antonio Buschiazzo), a u graditeljstvu prevladava eklekticizam što ga donose europski graditelji. Domaći graditelji na prijelazu stoljeća razvijaju karakteristični neokolonijalni stil (Alejandro Christophersen, Alejandro Virasoro). Znatan je utjecaj racionalističke arhitekture 1920-ih (Antonio Ubaldo Vilar, Antonio Bonet, Amancio Williams); graditeljskoj dehumanizaciji prostora poslije 1950-ih svojim se djelima suprotstavljaju José Aslán, Héctor de Ezcurra te Mario Roberto Alvarez i Clorindo Testa, a od 1960-ih sve više se upotrebljavaju tradicionalni materijali (Claudio Caveri, Eduardo Ellis). Graditeljstvo 1990-ih slijedi razvojne smjerove s kraja XX. st. – U doba kolonizacije umjetnička djelatnost vezana je uz slikarske, drvorezbarske i tiskarske radionice isusovačkog reda u Buenos Airesu, Santa Feu i Córdobi. Početkom XIX. st. snažan je utjecaj europskog romantizma (Emeric Essex Vidal, Johan Moritz Rugendas, Carlos Enrique Pellegrini); sredinom XIX. st. javljaju se prvi domaći umjetnici, među kojima se ističu portretist i pejsažist Prilidiano Pueyrredón, minijaturist Carlos Morel te slikar povijesnih kompozicija Cándido López. Regionalne značajke unose Ernesto de la Cárcova, Eduardo Sívori i Angel della Valle. Impresionizam slijede Martin Malharro, Fernando Fader; kubizam, fovizam te avangardne smjerove početkom XX. st. Emilio Pettoruti, Lino Eneas Spilimbergo, Raquel Forner, Horacio Butler, Héctor Basaldúa, Juan del Prete i Emilio Centurión; nadrealizam 1930-ih Xul Solar, Juan Battle Planas; simbolizam i geometrijsku apstrakciju Roberto Aizenberg, Raúl Alonso, Mildred Burton, Victor Chab, a konstruktivizam 1940-ih Tomás Maldonado i Gyula Košice. Zastupljeni su svi oblici likovnog izraza druge polovice XX. st. (art informel Kenneth Kemble, Alberto Greco; geometrijska apstrakcija Miguel Angel Vidal, Carlos Silva, María Martorel, R. Polesello; kinetička umjetnost Julio Le Parc; minimalizam Gabriel Messil; pop-art Marta Minujín, Martha Peluffo; nova figuracija Rómulo Macció, Luis Felipe Noé, Jorge de la Vega, Ernesto Deira). – Glavni predstavnici kiparstva na prijelazu stoljeća jesu realisti Francisco Cafferata, Lucio Correa Morales, Rogelio Yrurtia; 1920-ih ističu se Augustín Riganelli i Luis Falcini, Pablo Curatella Manes slijedi kubizam, a Ennio Iommi racionalizam. Lucio Fontana i Noemí Gerstein 1950-ih istražuju nove oblike; alternativnim medijskim istraživanjima u novije se doba bave Juan Carlos Dístéfano, Jorge Michel, dok regionalni identitet istražuje Hernán Dompé. – U doba kolonizacije razvija se umjetnička proizvodnja tekstila; od XVIII. st. središte proizvodnje tapiserija, prekrivača i sagova (geometrijski uzorak, stilizirani vegetativni prikazi) nalazi se u Córdobi; izdvaja se odjevni predmet poncho. – Prva likovna izložba europske umjetnosti održana je u Buenos Airesu 1829. Nacionalni muzej lijepih umjetnosti osnovan je 1895. u Buenos Airesu, Regionalni muzej lijepih umjetnosti u Santa Feu 1922; u Buenos Airesu osnivaju se 1938. Muzej kolonijalne umjetnosti, 1937. Nacionalni muzej dekorativne umjetnosti te 1956. Muzej moderne umjetnosti.
Glazba
Glazba starosjedilaca na južnom području zemlje (Ognjena Zemlja i Patagonija) povezana je s magijom u toj mjeri da isto značenje imaju glagoli pjevati i doseći stanje transa. Napjevi su sastavljeni od kratkih melodijskih motiva malena opsega koji se ponavljaju uz postojan ritam i umjeren tempo. Od glazbala etnička skupina Tehuelke upotrebljava glazbeni luk, a Araukanci trublju (coligüe), fućkalicu (pifülka) i udaraljku kultrun, koja se može rabiti i kao bubanj i kao zvečka. – Na sjeveroistoku u području Gran Chaca, svaka podskupina etničkih skupina Guaycuru, Mataco i Guaraní ima svoje glazbene posebnosti, no zapaženi su i znakovi akulturacije. Instrumentarij je tu raznovrsniji nego na jugu. Tako pripadnici skupine Guaycuru upotrebljavaju razne flaute, glazbeni luk, gudaće glazbalo s jednom žicom, vodeni bubanj i zvečke; Mataco rabe glazbeni luk, zvečke i drombulju; Guarani poznaju više vrsta flauta, a prihvatili su i violine i gitare. Na sjeverozapadu zemlje, uz granicu s Bolivijom, glazba etničkih skupina Aymara i Kechua je pentatonska, melodijske fraze su dulje u usporedbi s frazama spomenutih skupina, a karakteristična su glazbala flauta quena i Panove svirale sicus. Kreolska glazba većinom je europskog podrijetla, a obuhvaća pjesme za vjerske svečanosti (izvodi ih solist ili zbor), pjesme za zabavu (jedan ili dva pjevača) i karnevalske pjesme (sudjeluju svi).
U razvoju umjetničke glazbe razlikuju se obično tri povijesna razdoblja: 1) kolonijalno; 2) od početka XIX. st. do 1930; 3) poslije 1930. Početci su vezani uz aktivnost misionara, poglavito isusovaca, kojima je glazba bila sredstvo u pokrštavanju starosjedilaca. Potkraj XVI. st. bilježi se postojanje crkvenih orgulja, ali i manjih glazbala europskoga tipa što su ih izradili i na njima svirali starosjedioci i crnci robovi. U XVII. st. otvorena je glazbena škola, u kojoj se podučavala i duhovna i svjetovna glazba. U XVIII. st. u Córdobi je djelovao talijanski doseljenik, skladatelj i orguljaš Domenico Zipoli, a naročit zamah doživjela je kazališna umjetnost, navlastito tada popularni žanr tonadillas. Tijekom XIX. st. popularnost postiže opera i drugi glazbeno-scenski oblici, salonska glazba i simfonijska glazba. Juan Pedro Esnaola, koji je glazbenu naobrazbu stekao u Europi, među vodećim je skladateljima, a Alberto Williams, utemeljitelj konzervatorija u Buenos Airesu, glavni je zagovornik nacionalnoga usmjerenja u glazbi. Takvo usmjerenje prevladavalo je sve do približno 1930. Juan Carlos Paz tada postaje idejnim predvodnikom skladatelja koji se ograđuju od nacionalnoga usmjerenja, a u korist dodekafonije i serijalizma. Zacijelo najslavniji argentinski skladatelj Alberto Ginastera, nakon početnog zanimanja za nacionalno usmjerenje, sklada i u duhu neoklasicizma, atonalnosti, serijalizma i mikrotonalnosti. Iz Argentine je potekao i svjetski poznati skladatelj Mauricio Kagel, koji je za stalno boravište izabrao Njemačku.
Prikaz glazbe u Argentini bio bi nepotpun bez spomena društvenoga plesa tanga kao i glasovita promicatelja i unapreditelja toga plesnog oblika Astora Piazzolle.
Film
Prvi filmovi nastaju početkom XX. stoljeća. Nagli razvoj kinematografije počinje u zvučnome razdoblju, kada Argentina glazbenim (i tzv. tango) filmovima (npr. s vrlo popularnom glumicom/pjevačicom Imperijom Argentinom), melodramama i komedijama postaje vodećom kinematografijom Latinske Amerike. Dokumentarna i igrana djela socijalne tematike, a pod utjecajem talijanskoga neorealizma, javljaju se 1950-ih (npr. Leopolda Torrea Nilssona i Fernanda Birrija), a 1960-ih i početkom 1970-ih i političke tematike (Fernanda E. Solanasa i Octavija Getina), no i dalje prevladavaju populistički filmovi. Argentinska kinematografija trpi cenzuru dolaskom vojne hunte na vlast (1976–83), no oživljava uspostavom demokratskoga političkoga poretka u drugoj polovici 1980-ih, kada se većinom režiraju igrana djela o traumatskim iskustvima diktature (npr. Hectora Olivere, Luisa Puenze i Alberta Fischermanna) ili o političkim previranjima u XIX. stoljeću (npr. Marie Luise Bemberg). Tijekom 1990-ih tematski se fokus premješta na suvremene socijalne probleme (filmovi Elisea Subiele, Adolfa Aristaraina, Alejandra Agrestija), dok od 2000-ih domaću i međunarodnu pozornost privlače žanrovska i umjetnička ostvarenja mlađe generacije redatelja (Fabian Bielinsky, Juan J. Campanella, Lucrecia Martel, Lisandro Alonso, Damián Szifron i dr.).
